Što zapravo znače "sigurnosna jamstva" za Ukrajinu?

Ali što zapravo „sigurnosna jamstva“ znače u praksi? Raspon mogućnosti je velik – od prečesto spominutih „čizama na terenu“ do prijetnje paralizirajućim ekonomskim sankcijama na izvoz ruske nafte, piše BBC.

Krenimo od onoga što Ukrajina želi, a što neće dobiti, barem ne u dogledno vrijeme – a to je članstvo u NATO-u. Američki predsjednik Donald Trump to je isključio, no ima i mnogo drugih članica NATO-a koje se tiho protive, poput Slovačke, uglavnom zbog bojazni da bi to dramatično povećalo izglede da se transatlantski savez uvuče u oružani sukob s Rusijom.

Jasno je da će Ukrajini trebati snažna sigurnosna jamstva nakon što se postigne mirovni sporazum, kako bi se spriječilo da se Rusija vrati i pokuša drugi ili treći put. Zbog toga Keir Starmer i francuski predsjednik Emmanuel Macron sastavljaju „koaliciju voljnih“ od preko 30 država s ciljem da Ukrajini pruže međunarodnu sigurnosnu garanciju nakon što se mirovni sporazum potpiše.

Moguće opcije:

• Nadzor ukrajinskog zračnog prostora jedna je od mogućnosti. To bi se moglo provoditi baziranjem aviona na postojećim zračnim bazama u susjednoj Poljskoj ili Rumunjskoj, uz sudjelovanje SAD-a. No i dalje bi bila potrebna jasna i čvrsta pravila djelovanja ako bi to trebalo biti išta više od simboličnog gesta. Drugim riječima, piloti moraju znati smiju li ili ne smiju uzvratiti vatrom ako Rusija prekrši mirovni sporazum, primjerice lansiranjem krstareće rakete na neki ukrajinski grad.
  
• Crno more je drugo područje u kojem bi zapadna sigurnosna jamstva mogla pomoći zadržati rusku flotu podalje i osigurati slobodan protok trgovačkih brodova iz luka poput Odese.
  
• Na kopnu situacija je problematičnija. Ukrajina je golema zemlja, a crta bojišnice trenutačno se proteže na više od 1.000 kilometara. „Koalicija voljnih“ ne može skupiti dovoljno vojnika da bi zaštitila tu liniju, čak i kad bi ruski predsjednik Vladimir Putin na to pristao – što neće. Kremlj je više puta ponovio da se apsolutno protivi prisutnosti bilo kakvih NATO-ovih vojnika u Ukrajini, pod bilo kojom oznakom. Stoga će vojna pomoć vjerojatno biti ograničena na obuku, obavještajnu i logističku potporu, pomoć u obnovi izmorene ukrajinske vojske te stalnu opskrbu oružjem i streljivom.
  

Veliko pitanje ostaje što će Rusija prihvatiti kao sigurnosna jamstva za Ukrajinu. Mnogi komentatori na internetu smatraju da Moskva uopće ne bi trebala imati riječ o tome. Ali nijedna država u koaliciji voljnih nije spremna poslati vojnike u Ukrajinu protivno ruskoj volji. Nitko ne želi započeti Treći svjetski rat.

John Foreman, bivši britanski vojni ataše u Moskvi, koji pomno prati tijek ovog sukoba, rekao mi je: „Rusija bi mogla prihvatiti američka sigurnosna jamstva Ukrajini u zamjenu za formalno priznanje okupiranih teritorija, što bi zapravo značilo trajnu podjelu Ukrajine, te nikakve NATO (trupe) u Ukrajini i nikakvu Ukrajinu u NATO-u… Što god se dogodilo, koalicija voljnih nije zamjena za američku moć.“

Hoće li SAD pojačati svoju ulogu?

Brojni vojni stručnjaci tvrde da bilo koja buduća „snaga za jamčenje sigurnosti“ koju bi pružila koalicija voljnih mora uključivati i SAD – što je do summita na Aljasci prošlog tjedna Trump odbijao potvrditi. Sada je rekao da će SAD sudjelovati, ali bez vojnika na ukrajinskom tlu.

U idealnim okolnostima, ono što Ukrajina i saveznici žele od Washingtona jest i potpora toj zamišljenoj budućoj sili, ali još važnije, čvrsto obećanje da će, ako Rusija prekrši mirovni sporazum i krene u novu ofenzivu, američka vojna snaga – osobito zračna – biti spremna podržati Europljane. Trump je natuknuo da bi američka zračna potpora mogla postojati u nekom obliku, ali s obzirom na to koliko je puta mijenjao stav o završetku rata, to nije osobito ohrabrujuće.

General-pukovnik u mirovini Ben Hodges, koji je zapovijedao američkim snagama u Europi, kaže da je skeptičan da su „SAD doista ozbiljne po pitanju sigurnosnih jamstava za Ukrajinu i da će pružiti više od samih riječi“. Dodaje: „Europljani ne vjeruju Vladimiru Putinu i nije im nejasno tko je agresor u ovom ratu. Oni se boje da Trump nije sposoban ili nije voljan priznati da je Rusija agresor. Putin se neće pridržavati nijednog sporazuma osim ako na to ne bude prisiljen.“

I tu leži unutarnja proturječnost sigurnosnih jamstava: kako ih učiniti dovoljno snažnima da odvrate Rusiju od ponovnog napada na Ukrajinu, a da opet ne budu toliko snažna da ih Rusija odbije i zaprijeti ciljanjem zapadnih interesa ako se provedu bez njezina pristanka?

Bivši britanski ministar obrane Sir Ben Wallace smatra da Zapad, u cjelini, nije bio dovoljno odlučan u suprotstavljanju Vladimiru Putinu.

„Stvarnost koju svi kao da žele izbjeći priznati ili poduzeti nešto u vezi s njom jest da Putin ne pokazuje nikakav znak da želi zaustaviti ubijanje“, kaže on. „Dok Trump ili Europa, ili oboje, ne budu spremni učiniti nešto da Putina natjeraju na promjenu, malo će se toga postići.“

Edward Arnold, viši istraživač za europsku sigurnost pri londonskom think-tanku RUSI, zaključuje da je koalicija voljnih „uspješna u tome što pruža format koji je fleksibilan i može se konstruktivno povezati s Trumpom, a pritom podržava Ukrajinu“. Ali upozorava: „To i dalje ostaje politička aspiracija, a ne utemeljena vojna struktura. Sljedećih nekoliko mjeseci doista će testirati njezinu odlučnost i političku spremnost na rizik.“